Islamke price za one koji vole čitati

Za one koji više vole da čitaju Islamske poučne priče (sve priče su preuzete sa N-UM.COM )

02.12.2016.

Udaljenost od Allaha i razvratni život su me odveli u depresiju....

Potječem iz porodice kojoj vjera i vjerski propisi nisu bili strani. U mojoj porodici nije se pio alkohol, klanjalo se, nosio se hidžab… Učili su nas poštenju i čednosti, ali moj život otišao je u drugom smjeru, na žalost moju i mojih najbližih. Ipak, moju je majku sve to najviše pogodilo. Prije tri godine bila sam jako loša osoba, živjela sam životom džahila, nevjernika, okružena s puno “prijatelja”, i sama sam nekome bila “prijatelj”, da mi Allah oprosti, smiluje se i sačuva nas sve! Moj je život bio ispunjen postupcima mrskim Allahu, dželle šanuhu, koračala sam putem koji je bio prepun alkohola, droge, bluda, licemjerstva… Allah da mi oprosti! Ali, sve to nije me činilo sretnom. Mrzila sam i samu sebe i druge, sve mi je smetalo. U tom svijetu koji je za druge djelovao bajno, u kojem sam naizgled imala sve: posao, slobodu da idem gdje hoću i radim šta hoću, da oblačim šta hoću, ja sam se sve više osjećala izgubljeno, moja duša nije imala mira. I tako iz dana u dan… sve dok se u jednom trenutku u meni nešto nije prelomilo, povukla sam se u sebe i sve više razmišljala o svom životu, pitala se kuda me to sve vodi. Besane i nemirne noći, razne misli i šejtanska nagovaranja izazivali su nesnosan pritisak u mojoj glavi, duši. Jedne noći, u takvom stanju ustala sam i klanjala dva rekata, onako kako sam to tad znala. Nakon toga, sve što je haram počelo je da pada u vodu. U mom životu počeše se otkrivati neke priče, doživješe zaplet, a potom i rasplet. Nakon svega toga pala sam u veliku depresiju. Puno pitanja u glavi, odgovora i straha. Straha od ljudi koji su me okruživali. Imala sam osjećaj da nikome ne vjerujem i nisam nikome vjerovala osim svojim ukućanima. Nakon jednog dana bez jela, pića i sna, napustila sam posao i pomislila da je došao moj kraj. Tako pet dana nisam ni jela ni pila ni spavala. Stanje očaja, samo šutnja, u glavi se filmovi premotavaju. Cigareta u ruci, a šejtan to sve uljepšava. Bila sam sjenka koja hoda. Nisam imala ni trun volje za životom. Povjerenje ni u šta nisam imala, a želja je bila samo da dođe kraj, da me više nema. Moje je srce bilo puno mržnje i ogorčenosti…. Izgledala sam grozno, čovjek da se prepadne. Moja majka, mati k’o mati, stalno je govorila da sam se zarazila nekom bolešću ili sam nadrogirana, a Allah zna da ni jedno od toga nije bilo u pitanju. Taj Bajram neću nikada zaboraviti… Moji su dijelili kurbane, a ja bukvalno umirem. Sve me boli, ali konkretno ništa. Ne mogu ustati iz postelje, ni u ogledalo se ne mogu pogledati. Moji ukućani odveli su me u ambulantu na pretrage, ali svi nalazi bili su uredni… Dobila sam neke tablete od kojih ni dalje nisam spavala, samo suza suzu goni i šutnja. Tišinu sam tad najviše voljela. Napolje nisam izlazila, bojala sam se svih ljudi. Samih pogleda sam se bojala. Nekad prije puno sam se bojala životinja, ali tada nisam. Psi oko zgrade gledali su me tužnim pogledom, nisam ih se bojala i osjećala sam da se ne bojim ljudi koji su prakticirali vjeru, a koje sam nekad zvala vehabijama i nindžama. Od moje “raje i prijatelja” ostade malo ko da me obiđe, čisto iz radoznalosti da mogū dalje pričati da je ova “pukla” skroz, da joj je ostalo još malo. Ali, sve je to Allahova moć i uputa. Hvala Mu na svemu! Između ostalih, jednog dana nazva me prijatelj iz srednje škole. Tad smo se mi kao ustvari i zabavljali, bila je to dječija ljubav .Htio je da vidi kako sam i da se vidimo. Kao i svima, i njemu rekoh da može samo da dođe u kuću, u prisustvu mojih da se vidimo. I stvarno, od mnogo “prijatelja”, on dođe, a ostalih nigdje nikoga. Tada već osjetih da mu mogu vjerovati, pa on predloži da bar prošetamo svaki dan uz dozvolu mojih roditelja, koji su osjećali radost što ću barem malo izaći iz kuće. I tako je to trajalo neko vrijeme, a ja sam osjećala neko poboljšanje. Moji su i dalje brinuli za mene i odveli me i na privatnu kliniku na medicinske pretrage, ali nisam imala nikakve poremećaje, niti bolest. Sad shvatam, a i oni, da je Allah poslao uputu. Mama je išla i nekoj nani koja klanja istiharu i koja joj je rekla da navodno nosim urok odmalena. Ja sam osjećala da mi njen odlazak kod te nane neće pomoći i da mi treba rukja, ali tada nisam imala podršku. Ponovila sam kur’anske sure koje sam znala i počela klanjati, ali bilo je teško jer “nešto” mi nije dalo. Zaboravljala sam sure pa sam namaze klanjala učeći naglas. Polahko sam izlazila iz stanja rasula i tada mi je u glavi bila misao da li će mi Allah oprostiti grijehe, da li sam dostojna namaza i svega toga, da li sam dostojna islama. Još sam poneku noć šetala s tim svojim prijateljem. Osim dragog Allaha, pa mojih roditelja i sestara, tada nisam imala nikoga. Svom prijatelju otkrila sam sve svoje mračne tajne i grijehe, a poslije i roditeljima. Pored svega, moje prošlosti koja nimalo nije svijetla, on mi je predložio da budemo u vezi. Pristala sam, ali bez fizičkog dodira i pod uvjetom da počne prakticirati islam i da ću mu jedino tako vjerovati. Kako sam više čitala o islamu, počela sam postiti i rekla sam mu da se više nećemo viđati, a da možemo ostati u kontaktu putem telefona. Osjećala sam da treba da se zabavim o sebi. Hvala Allahu, počela sam istraživati po internetu sve o islamu. Tada sam našla stranicu NUM na kojoj sam čitala i slušala predavanja. Tu se moje srce još više smekšalo. Čitala sam dosta ispovijesti pokajnika. Saznala sam da nisam sama i da ima još hrabrih ljudi. I dalje sam postila svaki dan. Na NUM stranici naučila sam zikrove i dove, počela klanjati noćni namaz. Osjećala sam se sve bolje i bolje. Između ostalog, na dosta pitanja koje sam postavila, dobila bih odgovor na NUM stranici. Na pitanja koja sam postavljala uglavnom mi je odgovore davala sestra Nađa Dizdarević, pa sam poželjela više saznati o njoj i od tada sam slušala njena predavanja, a jednom prilikom posjetila sam i njeno predavanje koje me učvrstilo na mom putu pokajanja i usmjerenja na Pravi put. Od tih trenutaka osjećala sam veću slast u namazu i iskrenu zahvalnost Allahu što me udaljio od svega što je bilo loše i podario da dobijem uputu: “…i zaista sa mukom je i last…” Nakon nekog vremena, vratila sam se u selo gdje smo imali kuću. Potpuno sam se oporavila, elhamdulillah. Moj stari prijatelj i ja opet stupismo u kontakt. Posjetio me je i tako smo provodili dane u razgovoru. I on je počeo prakticirati vjeru, hvala Allahu. Došao je ramazan, prelijepi mjesec, meni dotad nikad ljepši. Kao da sam se tad ponovo rodila, moje lice dobilo je neki sjaj. Odlasci u džamiju na svaki namaz, mukabele, druženje s istinskim prijateljima, s familijom koju sam također bila zapostavila. Poseban osjećaj koji se ne može opisati. Dobila sam ponudu za brak i pristala. Moj školski prijatelj i ja krenuli smo kroz dunjalučki život zajedno. Ubrzo smo dobili sina, elhamdulillah. Iako smo počeli bez ičega, u tuđoj kući, uzdajući se u Allaha, dobili smo sve i sada imamo previše, elhamdulillah. Vjeru najprije! Allah nas je iskušao i bolešću sina kada je bio beba. Bila je to prava borba, ali mi smo tada još više ojačali. Ja sam stavila hidžab i ponosno nosim svoj štit. Muž ima posao na kojem može obavljati namaze. Nekako smo bolji ljudi, srdačniji, sretniji. Da Allah svakome podari uputu! Sada redovno idemo na predavanja u udruženje. Da Allah nagradi Džennetom sve one koji drže predavanja kako bi se okoristili ovakvi poput mene i ovo sam napisala da se okoriste svi kao što sam se ja okoristila na stranici NUM! Allah da nagradi i vas i vaše saradnike! Pismo jedne naše posjetiteljke

28.11.2016.

Allahu ekber!!! Obavezno pročitajte



Suljo Hodžić je bio simbol notornog alkoholičara, i kad kažeš Suljo iz Podžeplja, znalo se da je to taj Suljo, nema drugog Suljo. I to Suljo koji nemože bez flaše nikako. Ifet efendija kad je došao u taj džemat, on je znao da i taj Suljo ima negdje neku klicu imana u sebi, ali samo treba prići Sulji. Eh sad kako prići Sulji? Ti kad dođeš pijanici i kad kažeš Allah, dželle šanuhu, je zabranio alkohol, onaj ko pije alkohol u trenutku dok pije alkohol, on nije musliman, pa Suljo bi bio spreman da se pobije sa hodžom i on nemože da kaže da ima ijedan bolji musliman od njega, ali on pije.

Njega bi šejtan nagovorio i kazao: “Pa Suljo šta on tebi ima vaziti, šta on tebi ima pričati, pa ti si silan, ti si u najboljim godinama…” i Suljo bi nastavio po svome. Međutim, Ifet efendija nije davao ni prednost nad Suljom, ni drugim džematlijama, sa svakim je imao finu komunikaciju, ali nije htio da vazi, jer teško je kad dođeš u kontakt sa čovjekom pa mu vaziš u lice… Bolje je da ga ostaviš da on sam sa sobom razmisli, da on sam sa sobom svede račun. I podjeli on u selu knjižice one male od rahmetli Derviša Spahića. Mala knjižica, starija generacija Bošnjaka zna, imanski-islamski šarti, sa blijedo zelenim koricama, jedna vrijedna knjižica.

Suljo je dobio od Ifeta efendije tu knjigu, ali stavio je on to  na kredenac. Prošlo je dugo vremena i krene on da čuva krave popodne, tamo oko ikindije, flaša je uvijek u džepu i ponese tu knjižicu da on pročita šta. Kad je sjeo u hlad, sam je on tu, pijan je on. Otvori knjigu, pročita sadržaj imanski-islamski šarti, podsjeti se kao dijete, babo ga je rahmetli tjerao u mekteb, morao je da uči i dobro je bio naučio, međutim godinama nije stao na namaz. A prije sadržaja ima na dvije stranice hadis koji bilježi imam Tirmizija. U tom hadisu se navodi 13 kategorija griješnika koji će biti kažnjavani u Džehennemu na različite načine. I Suljo rahmetli kad je došao do četvrte kategorije gdje piše da će pijanica imati izbačenu utrobu izvan sebe i da će da kruži oko svoje utrobe isto kao magarac oko stožine.

Suljo kaže sam sebi, poluglasno: “Suljo evo i tebe ovdje, nađoh ja i tebe…”, pa se vrati opet, to četvrto je njega pogodilo, a ovo ostalo, ima ga i drugima, ali to (četvrto) mu je nekako i najbliže tome. Pročita još jednom tu kategoriju četvrtu i kaže: “Suljo ovo nikako nije dobro.” Treći put pročita, i uzme flašu i u gromilu baci, kaže: “Suljo, nećeš ti biti magarac u Džehennemu.” I on je ispočetka čitao tu knjigu, ostao je do crnog mraka, čuva krave, ne ide mu se kući nikako. Idu krave pred njim, on duma, razmišlja o svom životu, pa pedeset i koja godina je njemu tad bila, djeca se s njim ismijavaju, nađu ga u prtini smrzao se, sve što zaradi potroši, žena mu hrani hajvan, tele, a on popije za noć. Što će mu takav život.

I nailazi pored komšije koji je pristavio kazan, rakija se peče, i to njegovo uobičajeno društvo je tu, i zovu ga: “Haj Suljo da probaš, da vidiš…” Kaže on: “Ja sam prestao piti.” i prođe on, pa kažu ljudi: “Pobudalio Suljo. Može svako bez rakije, a nemože Suljo bez rakije.” Dođe Suljo, sveže krave, uđe u kuću, kaže: “Ženo daj pristavi lonac vruće vode, daj mi haljine, sve mi čisto daj, hoću da se okupam.” Pita žena: “Šta je bilo?”, kaže on: “Prestao sam piti.” – “Što bolan, kako Suljo?”, kaže: “Ja sam pročitao u knjizi, tako i tako, ja neću da budem magarac u Džehennemu.” Žena obradovana naravno, okupa se Suljo, klanja dva rekata, iskreno padne Allahu na sedždu i nakon toga nije propustio namaza.

Kaže Ifet efendija, ljetno je doba, planínsko selo, osušili se ili polusuhi otkosi, začas se navede kiša, ako pokisne to planinsko sijeno, onda je to problem, nemožeš ti to opet prevrtati, nemožeš više uhasuliti, da to pokupiš, ali kad je vrijeme namaza Suljo sve napušta. Kaže ženi i djeci: “Da ste pametni k’o što niste i vi bi išli sa mnom u džamiji, ali pošto ste isto ko moji volovi, tamo što planduju u hladovini, eto s volovima vi tamo sjedite, odmarajte dok ja ne dođem iz džamije. Nek’ sve bude helać, ali ja odo’ u džamiji.”

I kaže Ifet efendija, onda mi napravi Suljo problem, jer zimski je period, planinsko je to selo, kad zapuše snijeg i mečava gore, to su smetovi. Džamija je malo izdvojena, tamo izvan sela. Suljina kuća skroz na drugom kraju sela, a Suljo dođe s kraja sela na sabah, uzme lopatu i napravi prtinu od imamskog stana do džamijskih vrata, i mora hodža u džamiju, nema niko, sam Suljo dođe u džamiju. Kaže efendija Ifet, ja bih najradije da se izvučem ispod jorgana, samo da na brzinu abdestim, da klanjam sa kraćim surama, da se zavučem opet pod jorgan, moram u džamiju jer Suljo mi je napravio prtinu, i popeo se na munaru i uči ezan sa munare.

Nije bilo u Žepskoj kotlini, znači 24 su to sela, da se neko razbolio a da Suljo nije obišao hastu, nije bilo dženaze da Suljo nije otišao na dženazi, pa čak i u selima s druge strane Drine, Višegradska opština, da Suljo rahmetli nije otišao na dženazu. I priča mom babi rahmetli, kaže: “Moj hadžija, jedno dva mjeseca nisam mogao da utvrdim sna, uhvati me zor, nemogu da zaspim, osjećam ja da se meni odvaja meso od kostiju.”, jer je on pravi hronični alkoholičar je bio, “Osječam da ću crči od zora, pijem ja i plivadone, ali nemože, ništa, i mene uhvati kriza, i meni šejtan govori: ‘Suljo ma samo jednu čašu.’, a kad me uhvati kriza i kad ja osjećam, gotovo je, ja ću crči, ja sam sebi kažem: ‘Suljo crkni, al’ ne’š bit’ magarac u Džehennemu, nema druge.'”

I Suljo rahmetli je pao kao šehid u Srebrenici ’93 godine, i to je bio jedan primjeran Bošnjak musliman i prema tome nemojte nikoga osuditi, čak i onog koji je ogrezao u grijehe, u njemu ima neka mala klica i samo je pitanje kako da priđemo tim ljudima…

Isječak iz jednog predavanja Nezima ef. Halilovića – Muderrisa
Za NUM pripremio Admir Ć.

06.03.2016.

Allah mi je putem predavanja od jednog "bradonje" otvorio srce prema islamu



Radio sam tada digitalne resivere–prijemnike i dobio sam neki prijemnik koji nisam poznavao i rekoh da potražim na internetu o njemu ima li kakvog načina da se otključa. Ukucao sam “savjeti o resiveru” i u rezultatima se pojavilo 10 savjeta, a među njima i predavanje nekog “bradonje”, a ja, skeptičan i pun predrasuda u pogledu njih... U tom trenutku odlučio sam da poslušam to predavanje, ni sam ne znam ni dan-danas kako, ali pustio sam predavanje, pomislivši: “Hajde da vidim, fino priča insan, blago, nije ni nalik onome što ljudi pričaju...

Rođen sam u malom gradiću u Sandžaku, u kojem je komunizam dugo bio dominantan, pa se islam prakticirao vrlo malo, skoro pa nikako, uglavnom među starijom populacijom, našim djedovim i nenama, da im Allah podari svako dobro. U takvoj sredini, i moje je djetinjstvo i odrastanje bilo daleko od islama, a tokom školovanja redovno smo, u okviru ekskurzija, posjećivali
manastire, crkve, učili o svecima i pjevali pjesme o njima, ali, hvala Allahu, nisam imao lijep glas, pa su me izbacili iz tih sekcija. Živio sam kao i svi moji vršnjaci, u svakodnevnim grijesima, jer komunizam je učinio svoje i ostavio trag i na naše roditelje, pa nam ni oni nisu govorili ništa o vjeri.

Od nas tridesetero djece u mahali, niko nije išao u džamiju, a ni mekteba nismo imali. Živjelo se od danas do sutra: alkohol, djevojke, utakmice i niko nam nikad, barem ja nisam čuo, nije rekao da to nije dobro, da se ne smije raditi, da se mora klanjati. Nisam znao da je namaz obavezan, za alkohol sam znao da je zabranjen, ali u mjestu u kojem sam živio svi muslimani su pili.

Prolazile su godine, nismo obraćali pažnju ni na ramazane ni na Bajrame, čak su mi pojedini drugari iz Beograda, kad sam se vratio vjeri, govorili: “Pa šta bi s tobom? Ti si bio veći Srbin nego svi mi.” Učeći o vjeri, kasnije sam saznao da je čovjek na vjeri svoga prijatelja i da treba strogo voditi računa o tome s kim se druži. Bio sam nepokoran Gospodaru dvadeset sedam godina, nikad nisam ušao u džamiju, a obišao sam skoro sve crkve, kao što sam već rekao, čak smo se i krstili, da Allah oprosti. Moja jedina svijest o Gospodaru bila je ta da Ga ne smijem spominjati osim stojeći. Da Allah oprosti, i psovao sam kao kočijaš, što bi rekli, ali sam se bojao Gospodara.

U životu prije islama mnogo sam volio fudbal i jedan klub za koji sam fanatično navijao bio mi je, da Allah oprosti, na prvom mjestu. Klub, pa tek onda otac, majka, sestra, toliko sam ga volio da sam, da Allah oprosti, i istetovirao sam naziv na sebi, ni to nisam znao da se ne smije. Bio sam jedinac i roditelji mi ništa nisu zabranjivali, naravno nisam radio neke stvari poput krađe ili sličnog, hvala Allahu, jer su me tako podučili moji roditelji, da im se Allah smiluje. Istjerali su me iz škole jer sam bio pomalo i nasilan i stalno sam lutao po kafanama, utakmicama, tražio provod.

U periodu pred vraćanje islamu, kad bih čuo ezan, bilo mi je teško, obuzimao me nekakav nevjerovatan osećaj. U trenutku kad bi zaučio ezan dok bih sjedio u kafani, u bašti i ispijao pivo, bilo mi je teško što nisam tamo, osjećao sam stid dok sam se vraćao iz kafane i sretao djede kako idu na sabah. Više nisam mogao tako, ali bilo mi je teško jer sam već bio u rukama alkohola koji sam svakodnevno konzumirao blizu petnaest godina i cijeli je grad znao da sam alkoholičar i svi su govorili da ga nikad neću ostaviti i da ću umrijeti od njega. Ali, to je samo još jedan dokaz da ne trebamo mi suditi ljudima. Kad bih išao na stadion da malo igram fudbala, vidio bih ljude koji bi sve poslove ostavljali kad bi zaučio ezan i odmah odlazili u džamiju koja se nalazila nedaleko od stadiona.

Ja sam te ljude maltretirao, psovao bih samo da odu, da bih ja igrao jer ih ne možeš drugačije skloniti i, subhanallah, pojedina braća koju sam svojim govorom i postupcima ezijetio, kad su me vidjeli prvi put u džamiji, prišli su mi i zagrlili me i plakali. To mi je dalo još više snage, naravno, bilo je i onih koji i dalje nisu vjerovali da sam se promijenio, pa dok smo jednom na bili rukūu, jedan djedo se okreće ka meni i gleda, ne može vjerovati da i ja stigoh u džamiju.

E sad, trenutak kada sam počeo prakticirati vjeru došao je, da ne kažem slučajno, jer u islamu nema slučajnosti. Radio sam tada digitalne resivere–prijemnike i dobio sam neki prijemnik koji nisam poznavao i rekoh da potražim na internetu o njemu ima li kakvog načina da se otključa. Ukucao sam “savjeti o resiveru” i u rezultatima se pojavilo 10 savjeta, a među njima i predavanje nekog “bradonje” (predavanje mr. Elvedina Pezića, Allah ga nagradio svakim dobrom na oba svijeta), a ja, skeptičan i pun predrasuda u pogledu njih, jer u medijima sam čuo dosta negativnih stvari, a i sām sam poznavao jednog kojem sam govorio da bih mu zabranio da ide u džamiju jer i pored brade koju je pustio ostao mu je pogan jezik, pa sam kroz njega gledao vjeru, što je naravno neispravno.

U tom trenutku odlučio sam da poslušam to predavanje, ni sam ne znam ni dan-danas kako, ali pustio sam predavanje, pomislivši: “Hajde da vidim, fino priča insan, blago, nije ni nalik onome što ljudi pričaju ni onome što priča onaj moj poznanik poganog jezika.” Nastavio sam slušati i, hvala Allahu, poslije odgledanog predavanja, Allah je otvorio moje srce prema islamu. Odmah sam ukucao kako naučiti klanjati i pretraživač mi je ponudio NUM stranicu gdje je bio jedan mali programčić urađen u flešu, koji sam skinuo i instalirao.

E sad, treba i sure naučiti, ali Allah je dao da naučim dvije sure istu noć i počeo sam klanjati. Klanjao sam, a minđuše su mi još bile na ušima. Nisam znao ni u kojem je pravcu kibla. Tako sam klanjao mjesec dana, a u kući niko nije znao da klanjam. Ali, zanimljivo, prvi namaz počinjem klanjati, zvoni neko na vratima i ja naravno odmah ustanem jer još ne znam propise. Pred vratima je stajao moj prijatelj koji je došao da me zove da idemo u grad. Rekao sam mu da ću biti spreman za deset minuta, iz stida ne spominjući da želim završiti namaz. Vratio sam se i počeo ponovo klanjati. I što je još zanimljivije, Allah je uputio i njega, koji me je prekinuo na mom prvom namazu, Allah zna je li mojim sebebom, a ja smatram da jeste, a Allah najbolje zna.

Na Googleu sam našao neku stranicu o džuma-namazu, i klanjao sam džumu u kući i to nekih dvadeset rekata. Nisam znao propise, a bilo me sramota otići u džamiju, još ni minđuše nisam bio skinuo. U tom periodu kod kuće sam bio sam jer su moji roditelji bili u u Beogradu. Tada mi je došla tetka i zamolio sam je da mi skine minđuše jer ja nikako nisam mogao, toliko su bile zarasle u ušima. Dva mjeseca poslije toga, odlučio sam da napustim svoj rodni grad i da odselim u Sarajevo i, hvala Allahu, tu sam stanovao blizu džamije i upoznao fin džemat. Nikad ne mogu to zaboraviti, tu ljepotu!

U tom džematu naučio sam i sufaru za deset dana i sve ostalo što mi je tada bilo potrebno, hvala Allahu na uputi, hvala Mu što mi nije oduzeo život dok sam Mu bio nepokoran, što mu se smilovao meni i uputio me. Hvala Allahu, i moja je supruga počela klanjati. Nisam bio oženjen kad sam počeo klanjati, a bio sam u haram vezi sa svojom sadašnjom suprugom. Allah nam je dao sina, molim Allaha da se i njemu smiluje i uputi ga. Tako da, eto, hvala Allahu, taj lanac se povećava jer i prijatelj mog prijatelja, koji mi je pozvonio na vrata kad sam klanjao svoj prvi namaz, počeo je klanjati svih pet vakat-namaza, a i još nekoliko naših prijatelja počeli su pomalo klanjati namaz, iako ne još svih pet, ali znaju za Allaha i za džamiju.

Mr. Elvedin Pezić je sebeb mog povratka vjeru i ne znam da je Allah ikoga boljeg od njega dao u ovoj balkanskoj vjetrometini u 21. vijeku, naravno i ostale naše daije i našeg dr. Safeta Kuduzovića, molim Allaha da ih sve sačuva svakog zla, i od ruku i jezika zulumćara.

***

Braćo, vi koji imate nijet da počnete klanjati, ne stidite se i počnite, ja sad, tako mi Allaha, klanjam i na graničnom prelazu i nasred ulice i usred kuća gdje se zateknem radeći. Više ne osjećam stid u pogledu toga hoće li mi ko šta reći, nego ponosno, hvala Allahu, izvršavam svoje vjerske dužnosti. Uzmite odmah ono što vam Allah daje, jer možda nećemo dočekati sljedeću priliku. Molim Allaha da me usmrti u islamu i u imanu, i da nas sve sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti! Amin!

Tekst poslao brat A.
01.03.2016.

Ko ne poštuje svoje roditelje neće imati sreće ni uspjeha u životu!

Rahmetli Munir Gavrankapetanović je poštovanje roditelja opisao kao temelj islamskog društva. Bez poštovanja roditelja ne možemo se nadati uspjehu, sreći i napretku niti kao pojedinci niti kao zajednica. Nažalost, svjedoci smo da su danas mnogi ljudi i djeca neposlušni svojim majkama i očevima, ne shvatajući da se tako sami svojim rukama bacaju u propast. Ako želimo da krenemo naprijed, potrebno je ukazati roditeljima čast koju zaslužuju, jer ako nismo njima zahvalni, kako ćemo biti zahvalni ikome drugome?

Poslušajmo riječi Munira Gavrankapetanovića o važnosti poštivanja roditelja:

„Među prve osnove odgoja (u islamu) dolazi poštivanje roditelja.
Poštivati roditelje, slušati ih, pružati im mir i zadovoljstvo, govoriti sa njima blagim riječima, pomagati im – to je islamski put.
To je put koji je pokazao Bog. To je zapovijest Allaha, dž.š.!
Allah, dž.š. kaže: „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: "Uh!" – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.
Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: "Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!“ (El-Isra, 23-24.)
Na poštovanju roditelja stoji zgrada islamskog društva.
Bez poštovanja roditelja nema sreće.
Na nepoštovanje roditelja poziva sam šejtan.
Ona djeca koja ne poštuju svoje roditelje ne nose u svojim srcima pravi islam.
Milosrđe u srcu je ukras muslimana. Milosrđe prema svim bližnjim i daljim, prema svim dobrim ljudima. Muslimani se ponose ovim darom Božijim.“

Izvor: Munir Gavrankapetanović, „Pisani radovi i razgovori o islamu“, Sarajevo, 1998., str. 46-47.
Za Akos.ba piše: Nedim Botić

07.05.2015.

Allah daje nafaku, a ne babo



Jednom prilikom poznati pobožnjak i učenjak Hatim el-Esamm sjedio je sa svojim prijateljima koji su se spremali za polazak na hadž. Njegovi su prijatelji govorili o odlasku na hadž i spremali se za odlazak, a Hatim je bio siromašan, imao je mnogo djece, a od te djece skoro sve su bile kćerke. Dok su njegovi prijatelji pričali o hadžu, on je osjetio veliku želju da i on ide na hadž. Došavši kući, obratio se supruzi i kćerkama: “Moji prijatelji idu na hadž, i ja bih volio da idem...” Tada su i supruga i kćerke zajedno uglas povikale:...

“Babo, kako ćeš ti na hadž!? Mi nemamo šta da jedemo, a nemaš ni sredstava da ideš na hadž...” Međutim, samo jedna kćerka, djevojčica koja se razlikovala se od svih njegovih kćerkica, ustala je i rekla: “Šta je vama? Što babu sprečavate da ide na hadž?!” Na to su one rekle: “Pa ko će se brinuti o nama?”, a ova je kćerka odgovorila: “Nije babo onaj koji nam donosi nafaku i opskrbu, Allah je Taj koji daje opskrbu, a babo je onaj koji nam je donese kada Allah dadne. Kada Allah ne da, neće ni donijeti.” Tako je ova mala djevojčica uvjerila sve ostale da dozvole svom ocu da ide na hadž. On se obradovao i spakovao je ono malo što je imao i sa karavanom krenuo na hadž.

Prvu noć kad je otišao od kuće, u kući nije bilo ničega. Otac je otišao iz kuće, majka nema ništa da nahrani svoju djecu i onda su počele galamiti na tu sestru. Njene sestre i majka rekle su joj: “Što si se ti digla, ti si bila sebebom da pustimo babu da ide na hadž, a sad nemamo šta da jedemo!” Ta kćerkica cijelu noć nije zaspala, klanjala je, digla je ruke Allahu i rekla: “Gospodaru, nemoj me osramotiti ove noći, poslije ovoga što se desilo, Ti si Onaj koji daje opskrbu!” I tako je neprestano, cijelu noć, dovila i molila Allaha za opskrbu. Ujutru je na vrata neko pokucao, a ova kćerkica upitala je: “Ko je?”, a pridošlica je odgovorio: “Halifa muslimana!” Halifa u to doba?! Kad je otvorila vrata, poznale su ga, stvarno je pred vratima stajao halifa. Ona je počela plakati i rekla je: “Cijelu noć smo proveli tražeći od Gospodara ljudi, da bi Allah poslao Svoga roba da traži od nas.” A halifa je tražio vode. Hatimova kuća nalazila se na osami, daleko u pustinji, i skoro niko nikad ne bi došao do te kuće, a halifa je sa svojom svitom prolazio tuda i nestalo mu je vode.

Subhanallah, to se dogodilo samo Allahovom odredbom! Kad mu je nestalo vode, ugledao je tu kuću, ne znajući da pripada Hatimu el-Esammu! Halifa je čuo za Hatima el-Esamma, a nije znao da je to njegova kuća. Kad je došao, pokucao je na vrata, tražio je vode i ova je kćerkica donijela vodu. Kad se napio čiste, hladne vode, on odveza svoj svežanj i šakom zagrabi zlatnika i ubaci u kuću, i onda reče svojim vezirima: “Ko god mene voli, cijeni i poštuje, neka uradi kao što sam ja uradio." Za jednu noć ili za jedan moment, Allah je najsiromašnijeg čovjeka učinio najbogatijim u tom mjestu.

Kad je ta njegova kćerkica to vidjela, počela je ponovo plakati. Halifa je upita: “Što sad plačeš? Sad ste postali najbogatiji!”, a djevojčica odgovori: “Jedan Allahov rob pogledao nas je pogledom milosti, pa učinio da smo ovoliko bogati, a šta mislite šta bi sa nama bilo da nas je Gospodar robova pogledao rahmetom!” Ona je rasplakala i halifu.

S druge strane, Hatim opisuje svoje putovanje: “Ljudi su jahali jahalice, a ja sam išao pješke. Kad smo navečer htjeli da se odmaramo, ljudi su se pokrivali, a ja nisam imao ni pokrivača. Ljudi su sebi imali da šta da prostru da spavaju, a ja nisam imao šta da prostrem. Jeli su, a ja nisam jeo...” Krenuo je na hadž bez ičega. Tu noć vođu karavane ujeo je ili škorpion ili zmija otrovnica, ne spominje se u ovom događaju, i od posljedica djelovanja otrova, on je ležao na samrti, na samrtnoj postelji. Što god su imali od lijekova, dali su mu, a i oni koji su se bavili liječenjem, probali su sve, ali ništa nije koristilo.

I kada je vođa već bio na izdisaju, jedan čovjek se sjeti: “Pa među nama je dobar čovjek, alim Hatim el-Esamm, što ga ne bismo pozvali da prouči rukju, da zamoli Allaha da ozdravi naš vođa karavane, neće nas ništa koštati.” Potražili su ga i našli negdje na ledini, bez ičega. Doveli su ga kod vođe karavane i on mu prouči rukju i zamoli Allaha da ga izliječi. U tom trenutku, vođa karavane je ozdravio, podigao se kao da mu ništa nije ni bilo. Šta mislite, subhanallah, čovjek leži na samrti, a ti na kraju budeš sebebom da on ozdravi, šta će ti uraditi? Vođa karavane, koji je bio izuzetno bogat, rekao je Hatimu: “Pola imetka je tvoje, pola je moje.” Za jednu noć, Allah, subhanehu ve te‘ala, učinio je da Hatim el-Esamm postane najbogatiji, a i njegova porodica. Allah ih je zaštitio i učinio ih najbogatijim!

Preuzeto iz predavanja Nihada Džihića, prof.
Za NUM pripremio Admir Ćomić

Preuzeto (kopirano) sa n-um.com

27.04.2015.

Ne pozivam vas u islam ...

IslamBosna.ba- Ne pozivam vas u islam. Ne pozivam vas u islam jer se na čelu većine ‘muslimanskih’ zemalja nalaze diktatori ili despoti, ili uopće niko.

Ne pozivam vas u islam jer je prije 1.400 godina Allah dao prava muslimankama koja se danas rutinski gaze. Od zlostavljanja u kući, ubijanja iz časti pa do sakaćenja ženskih genitalija. Status žene je daleko od ideala kojeg čak ne možete vidjeti odavde.

Ne pozivam vas u islam jer je nivo znanja među običnim muslimanima na izmaku, blago rečeno. Drevni kulturni običaji, bez obzira na to koliko su smiješni, sujevjerni, mizoginistički, ili stvarno glupi, se promoviraju kao slovo istine i nameću se čak i onima koji se bore protiv njih.

Ne pozivam vas u islam jer ćete postati meta mržnje. Članovi porodice će vas se odreći, otpusti će vas s posla, stanodavac će pronaći način da vas iseli, slučajni prolaznici će vikati na vas ili će vam prijetiti, a vaša vlada se također može okrenuti protiv vas. Na aerodromima će vas odvlačiti na stranu zbog dodatnih pretraživanja i neko vas može prijaviti kao sumnjivu osobu samo zato jer nosite ruksak.

Ne pozivam vas u islam jer ćete patiti od stalnog mentalnog stresa dok pokušavate da uskladite zahtjeve svoje vjere sa stalnim naletom uspomena i starih navika, starih praznika, starih prijatelja, stare hrane, starih pića, starih načina. Muslimanski praznici će biti poput odjeće neodgovarajućeg broja u koju ste se uvukli nastojeći da vam bude udobna bez obzira što vam je kroj tkanine nepoznat.

Ne pozivam vas u islam, jer ćete konstantno biti na udaru kritika i osuda drugih muslimana. Providnosti haljine, dužine pantalona, gustine brade, starih tetovaža, psa, fast fooda koji nije halal, marshmallowsa, gledanja YouTube video snimka nekog učenjaka.

Ne pozivam vas u islam zbog svega toga. Pozivam vas u islam jer moram podijeliti ono što sam naučila za preko 20 godina u islamu-

Nema boga osim Allaha, i Muhammed je Allahov poslanik

Sve se svodi na ovu rečenicu. Pozivam vas u islam jer iskreno vjerujem da je islam istina i da postoji jedan Bog, Jedini Bog i da je Bog stvorio svemir i da ga održava, kao i da je Bog objavio Toru Mojsiju, Evanđelje Isusu a Kur’an Muhammedu, s.a.v.s. Pozivam vas u islam jer vjerujem da je istina i da je najbolji način da čovječanstvo živi u ovom svijetu punom iskušenja. Pozivam vas, ne u kulturni islam ili militantni islam niti u anti-feministički islam, već u čisti islam koji je objavljen prije 1.400 godina.

Pozivam vas u vjeru koja uči da su svi ljudi stvoreni jednaki, i da nijedan čovjek nije superioran nad drugim osim po pobožnosti i dobrim djelima. Pozivam vas u vjeru koja je oslobodila čovječanstvo od praznovjerja. Pozivam vas u vjeru koja kaže da su žene blagoslovljeno stvaranje Allaha, i da se ne mogu udati protiv svoje volje, i da mogu raditi i imati vlastitu imovinu, i da mogu zadržati za sebe sve što su zaradile i da to nijedan muškarac ne može zloupotrijebiti.

Pozivam vas u u vjeru koja smatra seksualne potrebe prirodnim i časno ih kanališe brakom, dok zatvara vrata svim oblicima nepristojnosti. Pozivam vas u vjeru koja podstiče brigu o siročadima i zahtijeva da poštujete svoje roditelje i daje majci viši položaj po pitanju djece nego što je dat očevima.

Pozivam vas u islam. Ne islam Fox News-a niti ruševina Iraka i Sirije, ili ostacima Arapskog proljeća. Ne u islam odbora direktora u mesdžidu koji se naježe na pomisao da žena bude izabrana. Ne u islam grubosti i neznanja. Ne u taj islam, ili da kažem da to nije islam, anti-islam kojeg  danas proturaju kao vjeru, nažalost.

Pozivam vas u islam kojeg sam pronašla prije više od 20 godina. Islam koji sam pronašla, ne u knjizi ili predavaonici, već u mom srcu. Islam ljubavi, islam sestrinstva i bratstva, islam pripremanja večere za sestru koja je upravo imala spontani pobačaj, islam posjećivanja bolesnih u bolnicama, islam gdje radiš za Božić kako bi tvoje kolege nemuslimani proveli svoj praznik sa svojim porodicama, na islam srceparajućeg učenja Kur’ana, islam duhovitih ali istinitih predavanja šejhova čije glave nisu pune arogancije da bi njihovi turbani eksplodirali, islam koji toplo dočekuje novake u džemate, islam podrške lokalnim muslimanima u njihovim biznisima, islam grljenja djece i podučavanja djece da vole da klanjaju, islam besplatnih stomatoloških usluga siromašnim, islam rasprodaje stvari kako bi se prikupio novac za nečiju operaciju. Istinski islam, islam koji je objavljen u egzotičnoj zemlji, ali je potpuno relevantan za četrdesetogodišnju mamu u američkom predgrađu. To je islam u koji pozivam.

Ukoliko se možete odreći prošlosti, pozdravljam vas i poštujem vas. Ukoliko ne možete tako lahko da se odreknete onoga što mislite da znate o islamu i stvarno naučite o vjeri, ja ću vam pomoći. Ukoliko posrnete na putu učenja, znajte da sam također nailazila na prepreke ali sam ustajala i nastavljala sa učenjem, i dalje vjerujući. Otvorite svoje srce i učite otvorenog uma. Ne mogu tražiti više od toga.

Pozivam vas u islam.

 Napisala: Nancy Qualls- Shehata

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

17.04.2015.

Sa šejtanom na sabah-namaz



Na kraju sela, ispod velikog brda, bila je jedna stara kuća. Tu je živio stari Salih i njegova žena. On je bio veoma dobar i prijatan čovjek, pravi i istinski vjernik. Ljudi su ga voljeli i cijenili. Jednog zimskog jutra probudio se ranije nego obično i nanijetio da malo ranije pođe u džamiju na rani sabah. Uzeo je abdest kao i svako jutro i krenuo uskim seoskim putem prema džamiji. Vani je još bilo mračno i hladno. Hodajući tako spotaknu se od jedan kamen i pade na zemlju. Nakon što se ustao, shvati da je isprljao odjeću, pa se vrati kući, presvuče se i ponovo uze abdest, i krenu opet prema džamiji. Još je bilo dugo do sabaha pa odluči da malo sporije hoda, i nakon pola puta, ponovo se spotakne i padne u jednu lokvu. Onako sav od blata, ponovo se vrati kući, abdesti se, obuče novu odjeću i kad je izašao iz kuće, na njegovo iznenađenje ispred je stajao čovjek koji je u ruci držao fenjer i reče:

”…Hajde požuri!!! Zakasnit ćemo na sabah…”

Salih ga dobro pogleda i shvati da ga ne poznaje ali ipak pomisli da bi mu dobro došla pomoć, pa krenu sa njim. Hodajući tako do džamije njih dvojica su se fino ispričali i kad su stigli pred džamiju, čovjek stade ispred, a Salih onako zbunjeno pogleda ga i reče:

”…Zašto si stao? Zar si došao do džamije a nećeš da uđeš?…”

A ovaj mu reče:

”…Ne!!! Neću ja tamo!!! Ja sam Iblis, vođa među šejtanima…”’

Salih ga pogleda i sa nevjericom reče:

”…Pa ako si zaista taj za koga se predstavljaš, zašto si mi pomogao?…”

A ovaj odgovori:

”…Kad si prvi put pao na putu i vratio se kući, pa ponovo pošao u džamiju, Allah ti je oprostio sve grijehe. Zatim kad si drugi put pao i ponovo uzeo abdest i pošao u džamiju, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici i tvojim komšijama. I tako mi Allaha ja sam se pobojao da ćeš treći put pasti i da Allah oprosti grijehe cijelom čovječanstvu, pa sam ti zato pomogao…”.

anesbih.wordpress.com

Na kraju sela, ispod velikog brda, bila je jedna stara kuća. Tu je živio stari Salih i njegova žena. On je bio veoma dobar i prijatan čovjek, pravi i istinski vjernik. Ljudi su ga voljeli i cijenili. Jednog zimskog jutra probudio se ranije nego obično i nanijetio da malo ranije pođe u džamiju na rani sabah. Uzeo je abdest kao i svako jutro i krenuo uskim seoskim putem prema džamiji. Vani je još bilo mračno i hladno. Hodajući tako spotaknu se od jedan kamen i pade na zemlju. Nakon što se ustao, shvati da je isprljao odjeću, pa se vrati kući, presvuče se i ponovo uze abdest, i krenu opet prema džamiji. Još je bilo dugo do sabaha pa odluči da malo sporije hoda, i nakon pola puta, ponovo se spotakne i padne u jednu lokvu. Onako sav od blata, ponovo se vrati kući, abdesti se, obuče novu odjeću i kad je izašao iz kuće, na njegovo iznenađenje ispred je stajao čovjek koji je u ruci držao fenjer i reče:

”…Hajde požuri!!! Zakasnit ćemo na sabah…”

Salih ga dobro pogleda i shvati da ga ne poznaje ali ipak pomisli da bi mu dobro došla pomoć, pa krenu sa njim. Hodajući tako do džamije njih dvojica su se fino ispričali i kad su stigli pred džamiju, čovjek stade ispred, a Salih onako zbunjeno pogleda ga i reče:

”…Zašto si stao? Zar si došao do džamije a nećeš da uđeš?…”

A ovaj mu reče:

”…Ne!!! Neću ja tamo!!! Ja sam Iblis, vođa među šejtanima…”’

Salih ga pogleda i sa nevjericom reče:

”…Pa ako si zaista taj za koga se predstavljaš, zašto si mi pomogao?…”

A ovaj odgovori:

”…Kad si prvi put pao na putu i vratio se kući, pa ponovo pošao u džamiju, Allah ti je oprostio sve grijehe. Zatim kad si drugi put pao i ponovo uzeo abdest i pošao u džamiju, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici i tvojim komšijama. I tako mi Allaha ja sam se pobojao da ćeš treći put pasti i da Allah oprosti grijehe cijelom čovječanstvu, pa sam ti zato pomogao…”.

anesbih.wordpress.com

- See more at: http://www.akos.ba/duhovnost/poucne-price/poucna-prica-sa-sejtanom-na-sabah-namaz#sthash.i0ZSyywL.dpuf

Na kraju sela, ispod velikog brda, bila je jedna stara kuća. Tu je živio stari Salih i njegova žena. On je bio veoma dobar i prijatan čovjek, pravi i istinski vjernik. Ljudi su ga voljeli i cijenili. Jednog zimskog jutra probudio se ranije nego obično i nanijetio da malo ranije pođe u džamiju na rani sabah. Uzeo je abdest kao i svako jutro i krenuo uskim seoskim putem prema džamiji. Vani je još bilo mračno i hladno. Hodajući tako spotaknu se od jedan kamen i pade na zemlju. Nakon što se ustao, shvati da je isprljao odjeću, pa se vrati kući, presvuče se i ponovo uze abdest, i krenu opet prema džamiji. Još je bilo dugo do sabaha pa odluči da malo sporije hoda, i nakon pola puta, ponovo se spotakne i padne u jednu lokvu. Onako sav od blata, ponovo se vrati kući, abdesti se, obuče novu odjeću i kad je izašao iz kuće, na njegovo iznenađenje ispred je stajao čovjek koji je u ruci držao fenjer i reče:

”…Hajde požuri!!! Zakasnit ćemo na sabah…”

Salih ga dobro pogleda i shvati da ga ne poznaje ali ipak pomisli da bi mu dobro došla pomoć, pa krenu sa njim. Hodajući tako do džamije njih dvojica su se fino ispričali i kad su stigli pred džamiju, čovjek stade ispred, a Salih onako zbunjeno pogleda ga i reče:

”…Zašto si stao? Zar si došao do džamije a nećeš da uđeš?…”

A ovaj mu reče:

”…Ne!!! Neću ja tamo!!! Ja sam Iblis, vođa među šejtanima…”’

Salih ga pogleda i sa nevjericom reče:

”…Pa ako si zaista taj za koga se predstavljaš, zašto si mi pomogao?…”

A ovaj odgovori:

”…Kad si prvi put pao na putu i vratio se kući, pa ponovo pošao u džamiju, Allah ti je oprostio sve grijehe. Zatim kad si drugi put pao i ponovo uzeo abdest i pošao u džamiju, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici i tvojim komšijama. I tako mi Allaha ja sam se pobojao da ćeš treći put pasti i da Allah oprosti grijehe cijelom čovječanstvu, pa sam ti zato pomogao…”.

anesbih.wordpress.com

- See more at: http://www.akos.ba/duhovnost/poucne-price/poucna-prica-sa-sejtanom-na-sabah-namaz#sthash.i0ZSyywL.dpuf

Na kraju sela, ispod velikog brda, bila je jedna stara kuća. Tu je živio stari Salih i njegova žena. On je bio veoma dobar i prijatan čovjek, pravi i istinski vjernik. Ljudi su ga voljeli i cijenili. Jednog zimskog jutra probudio se ranije nego obično i nanijetio da malo ranije pođe u džamiju na rani sabah. Uzeo je abdest kao i svako jutro i krenuo uskim seoskim putem prema džamiji. Vani je još bilo mračno i hladno. Hodajući tako spotaknu se od jedan kamen i pade na zemlju. Nakon što se ustao, shvati da je isprljao odjeću, pa se vrati kući, presvuče se i ponovo uze abdest, i krenu opet prema džamiji. Još je bilo dugo do sabaha pa odluči da malo sporije hoda, i nakon pola puta, ponovo se spotakne i padne u jednu lokvu. Onako sav od blata, ponovo se vrati kući, abdesti se, obuče novu odjeću i kad je izašao iz kuće, na njegovo iznenađenje ispred je stajao čovjek koji je u ruci držao fenjer i reče:

”…Hajde požuri!!! Zakasnit ćemo na sabah…”

Salih ga dobro pogleda i shvati da ga ne poznaje ali ipak pomisli da bi mu dobro došla pomoć, pa krenu sa njim. Hodajući tako do džamije njih dvojica su se fino ispričali i kad su stigli pred džamiju, čovjek stade ispred, a Salih onako zbunjeno pogleda ga i reče:

”…Zašto si stao? Zar si došao do džamije a nećeš da uđeš?…”

A ovaj mu reče:

”…Ne!!! Neću ja tamo!!! Ja sam Iblis, vođa među šejtanima…”’

Salih ga pogleda i sa nevjericom reče:

”…Pa ako si zaista taj za koga se predstavljaš, zašto si mi pomogao?…”

A ovaj odgovori:

”…Kad si prvi put pao na putu i vratio se kući, pa ponovo pošao u džamiju, Allah ti je oprostio sve grijehe. Zatim kad si drugi put pao i ponovo uzeo abdest i pošao u džamiju, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici i tvojim komšijama. I tako mi Allaha ja sam se pobojao da ćeš treći put pasti i da Allah oprosti grijehe cijelom čovječanstvu, pa sam ti zato pomogao…”.

anesbih.wordpress.com

- See more at: http://www.akos.ba/duhovnost/poucne-price/poucna-prica-sa-sejtanom-na-sabah-namaz#sthash.i0ZSyywL.dpuf
15.04.2015.

Priča o čovjeku koji je mislio da ga Allah neće kazniti za grijeh


Jedan čovjek je počinio grijeh. Očekivao je da ga Allah kazni i da mu oteža. Međutim, njegov dunjalučki život je iz dana u dan bivao sve boljim, njegov posao je cvjetao, njegovo zdravlje je bilo dobro, a i porodično mu je stanje bilo odlično. Jednog je dana razmišljao i rekao sebi: „Bio sam nepokoran Allahu i ništa mi se nije loše desilo“. Istog dana je...

u jednoj predaji pročitao da je Allah rekao o kazni za grijeh: „O Moj robe, već sam te kaznio, ali ti to ne shvataš. Kaznio sam te tako što sam te udaljio od Sebe i to što sam ti oduzeo slast u ibadetu Meni.“ Tada je griješnik shvatio da Allahova kazna ne mora biti samo vezana za materijalne stvari, već da je samo činjenje grijeha dovoljna kazna. I da nema ništa teže od udaljenosti od Allahove milosti.

Uvijek zapamtimo da nema sreće niti utjehe u nepokornosti Stvoritelju.

Nedim Botić - sebil.eu

13.04.2015.

Neizmjerna Allahova milost



Navodi se u knjigama selefu-s-salihina predaja da je za vrijeme Musa, alejhisselam, živio čovjek koji je činio grijehe 40 godina. Jedne godine je zavladala velika suša i izišli su svi zajedno sa Musa, alejhisselam, i dovili Allahu s.w.t. da spusti kišu, ali kiša nije silazila.

Zatim se Musa,alejhisselam, obrati Allahu s.w.t. sa riječima: "Gospodaru, navikao si me da mi uslišavaš moje dove". (Kao da je svojim riječima rekao: Gospodaru,Ti si toliko milostiv i plemenit) Allah s.w.t.mu je odgovorio:"O Musa,kišu nisam spustio jer između vas ima moj rob koji je činio grijehe 40 godina i zbog njegovog griješenja ste bili uskraćeni kiše"."Gospodaru, šta da uradimo"? "Neka iziđe i napusti vas, jer njegovo prisustvo zabranjuje milost".

Zatim se Musa, alejhisselam, obratio svome narodu:" O sinovi Israilovi,među nama se nalazi neko ko čini grijehe 40 godina i zbog njegovog prisustva, Allah nam neće spustiti kišu, pa neka nas napusti kako bi nam Allah spustio kišu". Taj čovjek je pogledao sa lijeve, pa sa desne strane,niko nije izlazio i shvatio je da je on taj jedini koji je veliki griješnik. Šta je uradio?

Otpočeo je dozivati svoga Gospodara govoreći:" Gospodaru moj, ako iziđem osramotiću se, a ako ostanem umrijt ćemo od gladi. Gospodaru, pokrij moju sramotu, a ja Ti obećavam da se nikad više neću vratiti na svoj grijeh! Ja Ti se kajem, Gospodaru moj"! Nije ni izgovorio te rijeći, a jaka kiša je otpočela padati i sve tako dok nije prestala.

Kada je prestala, Musa, alejhisselam,se obrati Allahu: "Moj Gospodaru, zar mi nisi rekao da nećes spustiti kišu sve dok ne iziđe griješnik i ne napusti nas, a to se nije desilo"? Allah s.w.t. mu odgovara:"O Musa,kišu sam spustio iz radosti zbog tewbe/pokajanja Moga roba koji je činio grijehe 40 godina". (Samo trenutak je trebao da se njegov život promjene, trenutak da svi ožive nakon velike suše, da ostavi grijeh koji je činio 40 godina…)

Musa, alejhisselam, reče: "Gospodaru,reci mi koje on da se veselimo zbog njega". Allah s.w.t.odgovara Musa,alejhisselam;”O Musa,40 godina je griješio i ja sam ga prikrivao,a na dan njegova pokajanja da ga osramotim.”

12.04.2015.

Kako zaslužiti lijepu smrt?



Šejh Kasim Fadejl priča da je jednom držao hutbu u velikom mesdžidu. Kada je bio na drugom rekatu i kada je stigao do riječi ijjake na’budu ve ijjake nestein, čuo je nelagodu među džematom jer je čovjek negdje u sredini mesdžida kolabrirao. On je brzo završio namaz i onda se okrenuo džematu i kazao da daju čovjeku malo prostora dok su se svi okupljali oko njega...

Šejh je sa drugom braćom zamolio ljude da uzmaknu kako bi čovjek mogao dobiti malo zraka. Neka braća su ga odnijela do najbliže ambulante gdje ih je doktor obavijestio da je čovjek vjerovatno umro kada se srušio u mesdžidu. Subhanallah! Nevjerovatan način da se napusti ovaj svijet- bio je petak, čovjek se okupao, bio je pod abdestom, putovao je do mesdžida i bio je u namazu, stajao je pred Allahom. Da nam svima Allah podari ovakav kraj dunjaluka.

Šejh je tražio broj telefona brata ovog čovjeka i nazvao ga je insistirajući da mu dozvole da on ogasuli tijelo Muhammeda, čovjeka koji je umro na namazu. Halid, brat, se složio. Šejh je ogasulio Muhammeda i spremio ga za dženazu. Nakon dženaze, dok su ljudi izražavali svoje saučešće porodice, šejh Kasim je pozvao Halida na stranu i upitao ga: “Šta misliš koje djelo je tvoj brat uradio i koje je najvjerovatnije dovelo do toga da tako lijepo preseli na Ahiret?”.

Halid reče: “Šejh, nas ima nekoliko braće i sestara, ali Muhammed je bio najponizniji prema našoj majci. Tako mi Allaha, on je brinuo o svim njenim potrebama. On bi provjeravao da li ima dovoljno svega, uključujući i šampon i sapun koji je koristila. Šta god- kafe, kardamon, sve što joj je bilo potrebno Muhammed bi se pobrinuo da joj ništa nije ponestalo. On je bio vrlo ljubazan prema majci i ona je uvijek dovila za njega”. Ona je šejh rekao – ‘Da, zbog toga je vjerovatno zaslužio dobar kraj, da mu se Allah smiluje’.

Za sve nas koji još uvijek imamo priliku da zaradimo dobar kraj i Džennet preko naših roditelja, da li koristimo šansu koja nam je pružena? Da li se prema njima ponašamo na taj način da zaslužujemo njihovu dovu i poželimo da naša djeca budu prema nama ista kao što smo mi prema svojim roditeljima? Nastojimo i uložimo trud da bismo bili najljubazniji i najposlušniji prema svojim roditeljima.

Oni koji tvrde da njihovi roditelji nisu zaslužili njihovo poštovanje, bojte se Allaha!

Oni koji kažu da njihovi roditelji ne cijene ono što oni rade za njih, bojte se Allaha!

Allah nam nije rekao da budemo ljubazni prema njima samo ukoliko su dobri prema nama, naredba je biti ljubazan i poslušan, bez obzira. U Džennet se ne ulazi lahko, za njega moramo naporno raditi. Pravi test i način da pokažemo svoju iskrenost i vjeru jeste da budemo dobri prema svojim roditeljima iako ne pokazuju da cijene ono što radimo za njih, pa čak i ukoliko su okrutni prema nama.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Daleko bio (od Allahove milosti), daleko bio, daleko bio svako onaj ko dočeka starost svojih roditelja, ili jednog od njih, a (zbog njih) ne uđe u Džennet!"

IslamBosna.ba


Stariji postovi

Islamke price za one koji vole čitati
<< 12/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031